Odraditi Vrijeme za Slobodu Bića

Dok životna priča jest samo to – ono što pričamo o sebi i drugima – što se zaista zbiva ispod slojeva naracije je rast nečega iznutra što nije ego, vlastito ime, reputacija ili uloga u društvu.

Medij za taj rast često je ono što zivot pruži. Za one u potrazi za izrazajem adekvatanim za ispoljavanje onoga što svakodnevni jezik ne umije reči, likovna kreativnost služi kao takav medij. Za Štefaniju, glina – ta prosta, podatna zemlja u ruci – je postala izabrani medij i intimni partner. Oblikujući glinu, glina joj otkriva nove riječi-oblike, tako da ono nevidljivo što raste da bi se izrodilo kroz Štefaniju dobije svoj glas.

Ispočetka, ti novoriječni-oblici su bili šturi, ponekad kao nedorađeni napori, i često indikacije smjera samog da se slijedi, na vijugavom put do artikulirane jasnoće. Istina i Jasnoća, zahtijevaju rad kojeg se Štafanija nije bojala i na kojem se nije štedjela.

Kroz mnoge faze keramičkog rada često dominiranog crno-bijelom-sivom paletom, upotrebljavajući ekspirementacije kroz različite tehnike tokom tri desetljeća razvitka, konacno boja se rodila kao puni spektrum boje i forme čiji glas se čuje sad kao pjesma.

Bez granica, bez sumnje, bez skrivanja, bez isprika i objašnjenja: gdje Štafanija-djevojčica, Štafanija-žena, Štafanija-ludsko biće i njena duša, rukom u ruci plešu slobodu Čiste Igre: JA JESAM!

ć č š đ ž š

N. Pokos